Stevan Sremac rodjen je u Senti, u Backoj,1855. godine, gdje je proveo rano djetinjstvo. Posto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Djordjevic dovodi ga u Beograd na dalje skolovanje. Stevan Sremac se opredjeljuje za studije istorije na Vejikoj skoli u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vijek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nisu, Pirotu i Beogradu. Umro je 1906.goine u Sokobanji.
Poceo je da pise relativno kasno.U trideset i trecoj godini zivota, 1888. godine, poceo je da objavljuje prozne hronike o licnostima i dogadjajima iz srpske proslosti, koje ce se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom "IZ KNIGA STAROSTAVNIH". To je bilo piscevo oduzivanje duga profesiji istoricara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realisticku prozu pocinje da pise tek posle dolaska u Beograd. Dugogodisnji zivot u Nisu bio je period stvaralacke inkubacije. Prvu realisticku pripovjetku objavio je 1893. godine pod naslovom "BOZICNA PECENICA",a potom slijede IVKOVA SLAVA(1895), VUKADIN(1903), LIMUNACIJA NA SELU(1896), POP CIRA I POP SPIRA(1898), jedan o najboljih humoristickih romana u nasoj knjizevnosti i ZONA ZAMFIROVA(1906) najbolje komponovano Sremcevo djelo.
Rodjen u Backoj , gdje je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obiljezje, brzo je prisao Liberalnoj stranci koja se zanosila romanticnom prosloscu a u praksi bila potpora rezimu Obrenovica. To ce ga okrenuti protiv svega sto je novo i sto je doslo sa strane, iz Evrope. To ce ga okrenuti i protiv Svetozara Markovica i njegovih pristalica, pa ce do kraja zivota ostati okorjeli konzervativac- okrenut proslosti, protivnik svake promjene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobooumnih ucitelja. U LUMINACIJI NA SELU i VUKADINU progovorio je Sremac liberal, ogorcen na politicke protivnike i netrpeljiv.
U Sremcevom djelu sukobljavaju se dvije strane njegove licnosti: Sremac gradjanin i politicar i Sremac pisac. Kao gradjanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i zivotu, na strani onoga sto polako cili i nestaje. Njegov zivot u palanci je zivot u ambijentu koji voli, koji mu "lezi". Kao politicar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovjetke i romani trajne umjetnicke vrijednosti.
Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapazanja pronicanja u sustinu pojava i dogadjanja- Sremac je uvijek polazio od stvarnih cinjenica i podataka, od onoga sto je vidio, provjerio i zabiljezio.
Poceo je da pise relativno kasno.U trideset i trecoj godini zivota, 1888. godine, poceo je da objavljuje prozne hronike o licnostima i dogadjajima iz srpske proslosti, koje ce se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom "IZ KNIGA STAROSTAVNIH". To je bilo piscevo oduzivanje duga profesiji istoricara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realisticku prozu pocinje da pise tek posle dolaska u Beograd. Dugogodisnji zivot u Nisu bio je period stvaralacke inkubacije. Prvu realisticku pripovjetku objavio je 1893. godine pod naslovom "BOZICNA PECENICA",a potom slijede IVKOVA SLAVA(1895), VUKADIN(1903), LIMUNACIJA NA SELU(1896), POP CIRA I POP SPIRA(1898), jedan o najboljih humoristickih romana u nasoj knjizevnosti i ZONA ZAMFIROVA(1906) najbolje komponovano Sremcevo djelo.
Rodjen u Backoj , gdje je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obiljezje, brzo je prisao Liberalnoj stranci koja se zanosila romanticnom prosloscu a u praksi bila potpora rezimu Obrenovica. To ce ga okrenuti protiv svega sto je novo i sto je doslo sa strane, iz Evrope. To ce ga okrenuti i protiv Svetozara Markovica i njegovih pristalica, pa ce do kraja zivota ostati okorjeli konzervativac- okrenut proslosti, protivnik svake promjene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobooumnih ucitelja. U LUMINACIJI NA SELU i VUKADINU progovorio je Sremac liberal, ogorcen na politicke protivnike i netrpeljiv.
U Sremcevom djelu sukobljavaju se dvije strane njegove licnosti: Sremac gradjanin i politicar i Sremac pisac. Kao gradjanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i zivotu, na strani onoga sto polako cili i nestaje. Njegov zivot u palanci je zivot u ambijentu koji voli, koji mu "lezi". Kao politicar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovjetke i romani trajne umjetnicke vrijednosti.
Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapazanja pronicanja u sustinu pojava i dogadjanja- Sremac je uvijek polazio od stvarnih cinjenica i podataka, od onoga sto je vidio, provjerio i zabiljezio.
“Zona Zamfirova” Stevan Sremac
Lik Hadži Zamfira: žal za mladošću kolo sree – dokaz Kuća: – U mladosti, imao je veliko bogatstvo; mnoge vinograde; poseduje veliku kuću, koja je viša i lepša od ovih u selu i iako je bila u neprometnoj, maloj i tesnoj ulici, nemoguće je ne primetiti je; sa kapijom jako velikom, izvanrednog rada, isklesana na neobičan način sa dvorištem, veoma prostranim i kućom na dva sprata, jako visoka, sa visokim odžacima; bila je pravi odraz njegovog statusa i njegove imućnosti. Za čim žali: – posebno mesto u njegovom dvorištu, a i u srcu, zauzimalo je jedno drvo, dafinovo drvo; ono u njemu budi davne uspomene na mladost; miris ovog drveta ga opija i podseća na davne, neprežaljene uspomene i stara vremena; obuzme ga seta, jer je i tada dafinovo drvo isto tako mirisalo (kada ovo drvo procveta Hadži Zamfir se bukvalno ne odvaja od njega, ne odlazi u čaršiju; tu sedi, naređuje, pije kafu, i tih dana je obično dobre volje); Zona: neizmerno bogatstvo koje je Hadži Zamfir posedovao, nije se ogledalo samo u materijalnim stvarima; imao je divne kćerke , ali je Zona (najmlađa) bila najlepša; po tome se i razlikovao od ostalih čorbadžija (tj. imućnih, bogatih ljudi pod turskom zaštitom); Sremac koristi komparaciju da iole dočara njenu lepotu i verno je prikazao čitaocima – oči upoređuje sa kadifom, kosu sa svilom, usne sa merdžanom, zube sa biserom, struk sa fidanom. Ona je bila neverovatno lepa, bogata, razmažena, samim tim, nemilosrdna, pa i demonska! Kad bi prošla čaršijom, svako bi se okrenuo za njom – nezavisno od doba, staleža niti pola – čak su se i žene, makar iz znatiželje i ljubomore okretale za njom! Svaka pesma koja je imala veze sa lepotom i ljubavlju, bila je upućena upravo njoj, Zoni, ma iz čijih usta izlazila; što joj je dalo za pravo da se ponaša nedostižno. U kojoj god se situaciji našli, šta god u tom trenutku radili, svi bi se okrenuli za njom zastali sa radom, da bi videli kako se kao paun ponaša – četa caršijom (predsednik suda”mačor” – stegne mu se oko srca). Mane-Kujundžija, nekoliko puta ulubio tabakeru kad bi ona prošla, a potom se zaneo u misli o prelepoj Zoni. Kolo srece Daka naglašava kako im stalno forsiraju njihov stalež, kako su upavo oni čorbadžije; kaže da je svet poput merdevine – dok se neko penje, drugi silazi; pa tako isa njima – bivše čorbadžije – prvi trgovci u čaršiji, sad su zvonari i hlisari – naglašava kako on silazi sa stepenica, a da se njen Manče upravo penje! Hadži Zafir ga potom upoređuje sa kučetom. |
Glavni likovi Pop Ćira je u suštini dobroćudan, ali je pokoran rđavoj naravi svoje supruge Perse koja mu stalno kljuca o tome kako da se vlada. Pod njenim nagovorom tuži dugogodišnjeg prijatelja, i naravno, kad god je poslušao ženu, izvukao bi deblji kraj. U konkretnom slučaju izvrgnut je podsmehu, a umalo da izgubi i službu. Ima dve ovozemaljske mane: voli mnogo da jede i pije. Zbog toga su ga u selu prozvali Pop Hala. Pop Spira je za razliku od Ćire - gazda u kući, ali i, što bi narod rekao, promućurniji. Voli novac, pa su njega u selu prozvali Pop Kesa. Smirene je naravi, a očito je da ume s ljudima. Njemu je naklonjen crkvenjak Arkadije, pop Oluja, a po svemu sudeći, i autor ovog dela. Popadija Persa je zavidljiva, voli da "popuje", tj. u kući vodi glavnu reč, svadljiva je, i u suštini loš karakter. Glavni je podstrekač svađe među popovima. Sebična je zajedljiva. "Hej, viknu bolno gospoja Persa, sa dignutom varjačom, pa je izgledala kao Isus Navin kad je zaustavljao sunce da ne seda, hej, ta što nama ženama nije dao Bog da mi možemo da budemo popovi, da se mi ovako, kako nas je Bog stvorio, porazgovaramo malo s tim njihovim vladikama, da vidimo ko bi koga obrijao." Popadija Sida po mnogo čemu razlikuje se od popadije Perse, pre svega po naravi. Ona je primer vrlo dobre domaćice, kakve se retko viđaju. Odana i brižna supruga, gotovo je neprimetna, mada je jedna od glavnih aktera radnje Jula je uvek bila mirna i povučena; u društvu sa učiteljem Perom i Melanijom samo je ćutala, jer je bila stidljiva, pa je tu njenu osobinu iskoristila suparnica da osvoji mladog učitelja. Doduše, Juca i nije bila mnogo zainteresovana za Peru, jer je njeno srce već bilo naklonjeno berberinu Šaci, s kojim se viđala u bašti dok je zalivala cveće i vodila tipične bezazlene dijaloge koji nisu mogli da sakriju njenu privrženost momku vragolanu. Mala, okrugla, jednostavna, neposredna i zdrava, kako pisac kaže kao od brega odvaljena. Umela je veoma dobro da kuva, volela je haljine otvorenih boja sa cvetovima. Rado je provodila vreme u bašti, zalivala i pevala. U to vreme na ceni su bile punačke i jedre devojke. (U filmu predstavljena je kao vitka i lepršava /Olivera Balašević/. Nameran ili slučajan propust režisera.) Melanija: Bila je visoka, vitka i bleda u licu, uvek se žalila kako joj nešto nije dobro, nije umela da kuva, ali je zato znala da kritikuje jela. Gledala je samo svoje kaktuse i čitala romane. Bila je malo sanjalica i sentimentalna. Zna nemački, što joj pisac, patrijarhalno nastrojen, gotovo da zamera. Knjige su joj očito pomogle da "pročita" momačku sujetu. Umiljata skoro do izveštačenosti uvukla se u psihu obrazovanog, ali neiskusnog i lakovernog ućitela i na prečac ga osvojila. (U filmu je tumači punačka i jedra Vesna Čipčić.) Gabrijela: Gospođica ili gospođa Gabrijela je uvek bila dobro obaveštena i znala do detalja sve što se događalo u selu. Akter je brojnih komičnih scena. To je tipičan lik seoske tračare, koja što bi narod rekao: "Više voli tuđe zlo, nego svoje dobro." Orlovi rano lete Mapa sajta Pop Ćira i pop Spira Autor: Stevan Sremac Književni rod: epika Književna vrsta: humoristički roman Mesto radnje: Jedno selo u Banatu, "ono i nije selo nego varošica. Ta koliki je samo onaj Veliki sokak" - kaže pisac. Vreme radnje: kraj 19-og stoleća Tema: U romanu se govori o životu dva popa, dve popadije i dve popine ćerke. Magičan broj dva narušavaju jedan učitelj, jedan brica i jedna seoska tračara, danas bismo rekli Radio Mileva. To su istovremeno i glavni likovi. Ideja (poruka): Bivši prijatelj gori je nego neprijatelj (narodna poslovica). Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju (narodna). |