Ivo Andrić (Dolac, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975) bio je srpski i jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine za roman Na Drini ćuprija (1945). Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Život
Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austrougarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisao je sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studirao je na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.
U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga je zatekao Prvi svetski rat.
Po izbijanju rata vratio se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga je uhapsila i odvela u šibenski, a potom u mariborski zatvor u kojem će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Za vreme boravka u mariborskom zatvoru, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi.
Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do leta 1917. godine.
Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu.[2] U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“ itd.
U junu 1924. godine u Gracu odbranio je doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marselju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka „Most na Žepi“. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“.
U periodu između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939). Prisustvovao je potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije u dvoru Belvedere 25. marta 1941. Po izbijanju Drugog svetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podneo je ostavku na mesto ambasadora i vratio se u Beograd. Za vreme Drugog svetskog rata živeo je povučeno u svom stanu u Beogradu (na Zelenom vencu), ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih dela. U isto vreme napisao je svoja najbolja dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu. U periodu od 1944. do 1954. obavljao je više društvenih funkcija, što je zabeleženo u knjizi „Angažovani Andrić 1944-1954“.[3] Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“. Oženio se 1958. godine Milicom Babić-Jovanović (1909—1968).
Novac dobijen od Nobelove nagrade 1961. godine u potpunosti je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969—1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj „poslednji značajniji razgovor“ sa Andrićem i citira ga: „U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine...“
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Život
Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austrougarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisao je sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studirao je na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.
U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga je zatekao Prvi svetski rat.
Po izbijanju rata vratio se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga je uhapsila i odvela u šibenski, a potom u mariborski zatvor u kojem će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Za vreme boravka u mariborskom zatvoru, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi.
Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do leta 1917. godine.
Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu.[2] U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“ itd.
U junu 1924. godine u Gracu odbranio je doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marselju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka „Most na Žepi“. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“.
U periodu između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939). Prisustvovao je potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije u dvoru Belvedere 25. marta 1941. Po izbijanju Drugog svetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podneo je ostavku na mesto ambasadora i vratio se u Beograd. Za vreme Drugog svetskog rata živeo je povučeno u svom stanu u Beogradu (na Zelenom vencu), ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih dela. U isto vreme napisao je svoja najbolja dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu. U periodu od 1944. do 1954. obavljao je više društvenih funkcija, što je zabeleženo u knjizi „Angažovani Andrić 1944-1954“.[3] Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“. Oženio se 1958. godine Milicom Babić-Jovanović (1909—1968).
Novac dobijen od Nobelove nagrade 1961. godine u potpunosti je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969—1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj „poslednji značajniji razgovor“ sa Andrićem i citira ga: „U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine...“
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Neka njegova dela koja se izučavaju u osnovnoj školi
1.Aska i vuk
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovetka
Tema: Radoznalost otvara nove vidike, ali ne retko vodi u opasnost. Koja se ovca od stada odvoji, vuk će je pojesti.(narodna)
Ideja: Voljom za životom, snagom i umetničkom lepotom, Aska je pobedila smrt i pokazala svima da umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt, a svako pravo umetničko delo čovekova je pobeda nad prolaznošću i trošnošću života.
Mesto i vreme radnje: Strme Livade
Fabula
Aska je neobična ovčica iz ovčijeg sveta na strmim Livadama koja je volela balet i želela da postane poznata balerina. Ovoj neobičnoj želji suprostavljala se majka. Umetnost je nesiguran izvor prihoda, a onda - "šta će reći svet"!?. Međutim, Aska je bila uporna i majka je na kraju popustila. Dok je u baletskoj školi učila svoje prve korake nije ni slutila da će najvažnija predstava u njenom životu biti igra za život, da će mortati da igra kako bi se spasila, što se jednog dana i desilo zbog njene nepažnje i velike radoznalosti. Još kao mala Aska se razlikovala od svojih vršnjaka. Ostale ovčice su bile dobre i mirne, Aska je bila rasejana, nemirna i neukrotiva. Nije sledila svoju majku, ni ostale ovce iz stada, nego je lutala putevima koje je sama pronalazila. Bila je radoznala i smela, samostalna i uporna u svojim namerama. Imala je čudnu i opasnu naviku da odluta daleko od ovčijih pašnjaka i da traži pašu na nekim nepoznatim i udaljenim mestima. Volela je da trči preko svetlih zelenih čistina, uživala u lepoti sočne trave i mirisu starih bukvi. Njena zanesenost i opijenost predelom koji je okružuje doveli su je u opasnost i ona se jednog dana našla, lice u lice, sa strašnim vukom. Suočena sa smrću, uplašena i svesna da joj u tom trenutku niko ne može pomoći Aska je odlučila da igra, da svojom igrom produži svoj život. Njeni prvi pokreti su bili nesigurni i nespretni, kao u grču. Bila je to skromna igra na smrt osuđenog tela, ali dovoljno lepa da iznenadi lukavog vuka i privuče njegovu pažnju. Sa užasnim osećajem u srcu da ne sme stati, Aska je iskoristivši sve svoje znanje naučeno u školi, krenula u nepoznatu igru, koja je bila izvan svih školskih pravila i svega što se uči i zna. Iz tela je izvlačila neočekivanu snagu i veštinu, a njeni pokreti su bili sve lepši i lepši.
Nespretna i skromna igra se pretvorila u čudesnu igru i savršen prizor lepote. U poćetku vuk se zabavljao, govoeći u sebi: "Hajde da vidim još i ovo, a krv ovog jagnjeta mi neće izmaći". Međutim, kako je vreme odmicalo, on se toliko uneo u igru da je zaboravio ko je: Aska je igrala, a on je uživo. Ili, bolje, reći: On je uživao, a Aska je živela. Lepota njenih pokreta potpuno ga je ošamutila. Svaki trenutak više Aski je produžavao život. Čobani sa Strmih Livada u potrazi za izgubljenom ovčicom zatekli su ovaj prizoz i ustrelil krvnika. Aska je uspela da svojom igrom za život, nadigra i prevari iskusnog i lukavog vuka, koji je zanesen i očaran lepotom ispred sebe postao neoprezan i laka meta za čobane. Njena igra joj je pomogla da savlada strah od smrti i prebrodi opasnost u kojoj se našla. Za Asku smrt nije bio jedini izbor. Ona je izabrala da njen poslednji pokret bude igra i igrala je kao niko do tada. Njena igra nije bila samo igra, ona je bila čudo neviđeno. Aska i vuk je pripovetka u kojoj je pisac igrom za goli život jagnjeta, simbolizovao umetnički nagon čoveka kao instiktivni otpor protiv smrti i nestajanja.
2.Most na Žepi
Pripovetka napisana u trećem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andrićevih priča. U sasvim određenom smislu priča „Most na Žepi“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemoći da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andrićevoj priči povezana sa nizom poteškoća. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U ćutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreći o sebi u trećem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovetka
Tema: Radoznalost otvara nove vidike, ali ne retko vodi u opasnost. Koja se ovca od stada odvoji, vuk će je pojesti.(narodna)
Ideja: Voljom za životom, snagom i umetničkom lepotom, Aska je pobedila smrt i pokazala svima da umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt, a svako pravo umetničko delo čovekova je pobeda nad prolaznošću i trošnošću života.
Mesto i vreme radnje: Strme Livade
Fabula
Aska je neobična ovčica iz ovčijeg sveta na strmim Livadama koja je volela balet i želela da postane poznata balerina. Ovoj neobičnoj želji suprostavljala se majka. Umetnost je nesiguran izvor prihoda, a onda - "šta će reći svet"!?. Međutim, Aska je bila uporna i majka je na kraju popustila. Dok je u baletskoj školi učila svoje prve korake nije ni slutila da će najvažnija predstava u njenom životu biti igra za život, da će mortati da igra kako bi se spasila, što se jednog dana i desilo zbog njene nepažnje i velike radoznalosti. Još kao mala Aska se razlikovala od svojih vršnjaka. Ostale ovčice su bile dobre i mirne, Aska je bila rasejana, nemirna i neukrotiva. Nije sledila svoju majku, ni ostale ovce iz stada, nego je lutala putevima koje je sama pronalazila. Bila je radoznala i smela, samostalna i uporna u svojim namerama. Imala je čudnu i opasnu naviku da odluta daleko od ovčijih pašnjaka i da traži pašu na nekim nepoznatim i udaljenim mestima. Volela je da trči preko svetlih zelenih čistina, uživala u lepoti sočne trave i mirisu starih bukvi. Njena zanesenost i opijenost predelom koji je okružuje doveli su je u opasnost i ona se jednog dana našla, lice u lice, sa strašnim vukom. Suočena sa smrću, uplašena i svesna da joj u tom trenutku niko ne može pomoći Aska je odlučila da igra, da svojom igrom produži svoj život. Njeni prvi pokreti su bili nesigurni i nespretni, kao u grču. Bila je to skromna igra na smrt osuđenog tela, ali dovoljno lepa da iznenadi lukavog vuka i privuče njegovu pažnju. Sa užasnim osećajem u srcu da ne sme stati, Aska je iskoristivši sve svoje znanje naučeno u školi, krenula u nepoznatu igru, koja je bila izvan svih školskih pravila i svega što se uči i zna. Iz tela je izvlačila neočekivanu snagu i veštinu, a njeni pokreti su bili sve lepši i lepši.
Nespretna i skromna igra se pretvorila u čudesnu igru i savršen prizor lepote. U poćetku vuk se zabavljao, govoeći u sebi: "Hajde da vidim još i ovo, a krv ovog jagnjeta mi neće izmaći". Međutim, kako je vreme odmicalo, on se toliko uneo u igru da je zaboravio ko je: Aska je igrala, a on je uživo. Ili, bolje, reći: On je uživao, a Aska je živela. Lepota njenih pokreta potpuno ga je ošamutila. Svaki trenutak više Aski je produžavao život. Čobani sa Strmih Livada u potrazi za izgubljenom ovčicom zatekli su ovaj prizoz i ustrelil krvnika. Aska je uspela da svojom igrom za život, nadigra i prevari iskusnog i lukavog vuka, koji je zanesen i očaran lepotom ispred sebe postao neoprezan i laka meta za čobane. Njena igra joj je pomogla da savlada strah od smrti i prebrodi opasnost u kojoj se našla. Za Asku smrt nije bio jedini izbor. Ona je izabrala da njen poslednji pokret bude igra i igrala je kao niko do tada. Njena igra nije bila samo igra, ona je bila čudo neviđeno. Aska i vuk je pripovetka u kojoj je pisac igrom za goli život jagnjeta, simbolizovao umetnički nagon čoveka kao instiktivni otpor protiv smrti i nestajanja.
2.Most na Žepi
Pripovetka napisana u trećem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andrićevih priča. U sasvim određenom smislu priča „Most na Žepi“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemoći da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andrićevoj priči povezana sa nizom poteškoća. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U ćutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreći o sebi u trećem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.
3. Deca (zbirka pripovedaka )
Deca
Tema: Opasna dečja igra. Narator pamti kako je u njemu nadvladalo sažaljenje pred licem povređenog i progonjenog dečaaka, te nije imao snage da ga udari. Seća se da je još u detinjstvu, protiv svoje volje bio primoran da se opredeljuje između goniča i progonjenih.
Ideja (poruka): Pojedinac ne sme slepo da ide za drugima, ako njihovo ponašanje nije u skladu sa ljudskim vrlinama (kao što su velikodušnost, dobrota, pravda, zaštita nejakog).
Fabula:
U ovoj pripovetki glavni lik je "prosedi inženjer", koji u prvom licu priča sećanja iz detinjstva, ističući da ni tada u duši njegovoj nije bilo mesta za one koji gone i zlostavljaju slabije i nemoćne. Vreme radnje je ''pretprolećno vreme'', doba koje je nekako prazno, suvo, sa slabim martovskim suncem. Deca ne vole te dane, jer nema ni sankanja ni kupanja, pa sedeći na tarabama izmišljaju nove, često čudne i svirepe igre. Dečje vođe bili su Mile i Palika. "Mile je bio pekarev sin, bled, oštar, sa licem suviše izrađenim za njegove godine. Palika je bio bucmast i rumen, Mađar po ocu, pa iako je bio rođen u toj istoj ulici u kojoj i mi ostali, imao je neki otegnut i težak izgovor, kao da su mu usta puna testa. Njih dvojica su vodili žestoke borbe sa vođom dečaka iz susedne mahale. To je bio neki naš vršnjak, Stjepo Ćoro, koji je već stigao da izgubi jedno oko. Mi ostali bili smo vojska". U tim sukobljavanjima, dolazile su do izražaja i ispoljavale su se sledeće dečje osobine: odanost, hrabrost, kolebljivost, neverstvo, izdaja. Bilo je suza, krvi i zakletvi. Status pojedinaca u grupi u celom naselju, zavisio je od toga kako bi se pokazao u borbi. Na Veliki četvrtak, jevrejski praznik, Mile i Palika pozivaju dečaka (ovde u ulozi pripovedača) da sa njima krene da tuče jevrejsku decu. Dečak se osećao počastvovanim, jer je prvi put pozvan u takav okršaj. Mile je imao posebno oružje, cev od gume koju je napunio olovom. Palika je imao lovački štap, a dečak-pripovedač je dobio letvu sa ekserom na dnu. Otišli su u jevrejsku ulicu, primakli se četvorici jevrejskih dečaka i napali ih. Nastalo je bežanje i jurnjava za njima. Na našeg junaka poseban utisak ostavio je Milov nagli preobražaj. "Potpuno odvojeno od njega video sam i čuo njegov udarac i njegov uzvik. Osetio sam ih kao stvari za sebe, kao prve pojave meni nepoznatog, velikog, uzbudljivog, strašnog sveta u kome se nosi koža na pazar, u kome se daju i primaju udarci, mrzi i likuje, pada i pobeđuje". Jedan od jevrejskih dečaka se izdvaja i sklanja u neke ruševine. Opkoljavaju ga. Dečak (narator) je zadužen da čuva glavni izlaz i da savlada begunca, ako udari na njega. Pošto se otrgao od Palike begunac se odjednom nađe oči u oči pred pripovedačem. "Za jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi, sa zabačenom glavom kao kod samrtnika. U tom trenutku prvi put ugledah njegovo lice. Usta mu napola otvorena, usne bele, oči bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza više. i odavno izbezumljene. Tu je trebalo udariti". Dečak nije mogao udariti jevrejskog dečaka, on nije pristao da bude ubica. Dozvolio je beguncu da ga odgurne i da pobegne. Dečak je navukao prezir svojih vođa, ali je sačuvao dušu, ljudsko i hrišćansko u sebi. U ovoj pripoveci pisac gradacijski prikazuje rast bola i sve muke kroz koje prolazi dečak slabić.
Kula
Tema: Kako je dečak Lazar pobedio strah od nepoznatog
Ideja (poruka): Kroz strah i patnju, deca jačaju i uspevaju da se sama izbore sa svojim nevoljama i mukama. Ona tako odrastaju, a sve ono što im se na tom putu desilo, predstavlja sećanje na detinjstvo.
Fabula
Dečak Lazar, zajedno sa svojim drugovima igrajući se u kuli, stiče važna životna iskustva; pobeđuje strah od nepoznatog i divi se devojčici koja, za razliku od njega, ne poznaje strah. Za Lazara kula je bila prilika da izbegne dosadu i pohrli u susret neobičnim doživljajima i lepoti koju igra daruje. Često je zbog tih igara u kuli bio grđen od majke, a ponekad je od oca dobijao batine. Kula je ustvari bila stara, napuštena turska barutana, koja se nalazila na kraju varoši. Bila je sva u ruševinama, zarasla spolja i iznutra u šiprag i korov. Ta okrugla građevina bila je opasna dvostrukim kamenim zidom. U toj sumračnoj kuli dečaci su se najčešće igrali rata; podeljeni na Srbe i Turke, a naoružani drvenim mačevima i štitovima i šlemovima od lima i kartona. U tim bojevima dečaci su napadali i branili se vikom, opkoljavanjem i ubijanjem koje nije bolelo. Stvarni sudari i udarci bili su izuzetak i retkost. Međutim, baš po jednom izuzetku Lazar je pamtio svoje ratovanje u kuli. U jednoj takvoj igri dečak Lazar zadobio je prave udarce. Naime, neko ga je teško i dušmanski udario više puta. Takvi udarci nisu bili svojstveni njihovim bojevima u kojima se udaralo blago i simbolično. Tu bitku doživeo je kao pravi rat, sa vlastitim ranama i bolovima. Spasli su ga drugovi, koji su oterali neprijateljskog vojnika i izvukli ga na zid. Dugo je sedeći kraj potoka, koji je proticao pored kule, hladio natekle prste. Lako je u društvu biti u mračnoj kuli, ali sam? Jednog dana, kad nikog nije bilo kraj kule, Lazar je rešio da je sam obiđe. U početku, dok je bilo svetlosti, išao je mirno, ali kad je ušao u mračne hodnike, hrabrost ga je izdala.I nehotice je potrčao i trčao je ophrvan strahom i kajanjem što se odlučio na ovaj suludi korak. Sve to nije trajalo više od dva-tri minuta, ali je izgledalo kao nepodnošljiva večnost. Teško dišući i podrhtavajući, pitao se šta je to s njim bilo. Odlučio je da ovo više nikad ne ponovi, i da o tome nikom nipošto ne priča. Lazar je upamtio još jedan prizor: kad su, igrajući se u kuli, sreli osmogodišnju devojčicu Smiljku. U vlažnom sumraku među zidovima pojavila se kao stvorenje sa drugog sveta. Nepomična, ona ih je pogledom velikih plavih očiju posmatrala bez straha. Čvrsto je stajala na bosim, izgrebanim i preplanulim nogama koje su bile punačke i teške kao u mladog šteneta. Promrmljala je nekoliko reči iz kojih se moglo razumeti da traži izgubljenu kozu. Iako u priči direktno nije rečeno, iz konteksta može se zaključiti da se Lazar divio devojčici koja je bez straha šetala po kuli. Verovatno je razmišljao o tome zašto se on plašio, a devojčica ne.
I nehotice je potrčao i trčao je ophrvan strahom i kajanjem što se odlučio na ovaj suludi korak. Sve to nije trajalo više od dva-tri minuta, ali je izgledalo kao nepodnošljiva večnost. Teško dišući i podrhtavajući, pitao se šta je to s njim bilo. Odlučio je da ovo više nikad ne ponovi, i da o tome nikom nipošto ne priča. Lazar je upamtio još jedan prizor: kad su, igrajući se u kuli, sreli osmogodišnju devojčicu Smiljku. U vlažnom sumraku među zidovima pojavila se kao stvorenje sa drugog sveta. Nepomična, ona ih je pogledom velikih plavih očiju posmatrala bez straha. Čvrsto je stajala na bosim, izgrebanim i preplanulim nogama koje su bile punačke i teške kao u mladog šteneta. Promrmljala je nekoliko reči iz kojih se moglo razumeti da traži izgubljenu kozu. Iako u priči direktno nije rečeno, iz konteksta može se zaključiti da se Lazar divio devojčici koja je bez straha šetala po kuli. Verovatno je razmišljao o tome zašto se on plašio, a devojčica ne.
Knjiga
Kritički prikaz
Ova pripovetka ostavila je snažan utisak na mene, jer sam u glavnom junaku (dečaku) prepoznao sebe. To je priča o neopravdanom strahu, koji je posledica tradicionalnog, bogu hvala, danas prevaziđenog načina vaspitanja. "Reč je o detinjskom strahu, onom teško objašnjivom strahu nevinih ljudskih bića pred pojavama ovog sveta... Reč je o onim sitnim, a sudbonosnim događajima koji često lome duše tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a preko kojih su naši stariji, zauzeti svojom brigom, tako olako prelazili ili ih uopšte nisu primećivali". Dečak se sa letnjeg raspusta vraća u bosansko okružno mesto u treći razred (danas VII osnovne škole) gimnazije hladnog austrijskog tipa. Vraća se teška srca, posle dugih dana slobode. "Mršav je i preplanuo, a kosa mu sasušena i izbledela od sunca... Svoju đačku sobu deli sa jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, tvrde i brižne žene, koja i sama ima dva sina u gimnaziji". Široke ulice i visoke zgrade, bogati dućani, a on sa malo bakarnog novca u džepu, oseća se sićušnim i neuglednim. Pred gimnazijskom zgradom prodavci voća i poslastica, a oko njih guraju se deca i kupuju. Naš junak bi želeo da im priđe, ali su mu džepovi plitki za taj luksuz, i on ih samo s tugom posmatra. U prostranom hodniku gimnazije hladno i pusto, jedina svetla tačka je crna tabla na kojoj piše ko ima pismo kod služitelja. Iako njemu nema ko da piše, na trenutak mu se učini da vidi svoje ime. Kad priđe bliže, slova se razigraju, a njegovog imena nema. Iluzija nestaje. Druga tabla ima spisak učenika koji su siromašni, ili nemaju roditelje, pa imaju pravo na besplatne udžbenike. To je za dečaka neprijatan trenutak koji on poznaje od lane i preklane. Na tim školskim knjigama ima mnogo zabeleški, pa i ona čija je knjiga bila sa imenom i prezimenom. Treći razred gimnazije donosi bar jednu prijatnu stvar: pravo da iz školske biblioteke uzme knjigu iz lepe i naučne biblioteke. Prvog utorka posle podne on je među prvim stajao pred zaključanim vratima biblioteke"... Kad se profesor pojavio, đaci iz viših razreda prvi su došli na red. Dečaka je bunio profesorov podrugljiv način o tako velikim i svečanim stvarima kao što su knjige. Iz razmišljanja o tome šta sve ima u tim knjigama, prenuo ga je profesorov glas: Jesi li ti došao da spavaš ovde ili da uzmeš knjigu? "Grubo probuđen, uhvaćen u maštanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i uplašen. Naročito se bojao da mu profesor ne nadene neki podrugljiv nadimak, jer je imao običaj da to čini". Dečak isprepadan jedva prozbori da bi hteo knjigu o putovanjima. Profesor, prvo zajedljivo kaže da naš junak ne zna šta želi, i da mu knjigu sa naslovom: Ekspedicija u polarne krajeve. Pomalo razočaran hladnim odnosom bibliotekara, razgledao je slike hladnih predela i koračajući niz stepenište, stade na jedan izlizan stepenik, pade, ali dočeka se na ruke, no ispusti knjigu. Kad ju je pogledao, video je da se iskoričila. Od tog trenutka za ovog dečaka nastaje pravi pakao u duši. Brzo je pokupio delove knjige, osvrnuvši se da ga neko ne vidi. "Kad je došao kući, ostavio je odmah zlosrećnu knjigu kao neprijatan teret na dno svoga đačkog kovčega". O rasturenoj knjizi razmišljao je kao da je ubio čoveka. Nije ga umirila činjenica da je već bila nevešto lepljena. Na svoj zločin samo bi u trenucima igre sa drugim dečacima zaboravio. Na časovima nije bio pažljiv jer je stalno razmišljao šta da radi sa knjigom, pa je počeo dobijati loše ocene čak i iz omiljenih predmeta na zaprepašćenje profesora. Pomišljao je da ode u knjigoveznicu, ali za to je trebalo puno novca koji on nije imao. Prolazile su nedelje i meseci, a doživljaj sa knjigom u dečakovoj duši dobijao je nestvarni avetinjski izgled mučne tajne. Pokušao je i molitvom da se reši neprijatnosti, ali nije pomagalo. "Da umrem, mislio je tada dečak u krevetu, stegnutih vilica, da umrem odmah! Umreti, značilo bi ne morati poveravati se nekom, ne čekati čuda koja neće da dođu"... Zatim je mislio kako bi bilo dobro da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom pozajmljenih knjiga. Međutim, dani su se nizali, a najcrnji bio je utorak jer su se tog dana menjale knjige. Pitali su ga zašto više ne dolazi u biblioteku, i napomenuli da toliko dugo ne može da drži knjigu. I došao je taj utorak, poslednji u semestru kad sve pozajmljene knjige moraju biti vraćene, jer ko ne vrati knjige, ne može dobiti svedočanstvo. I da skratimo priču. Dečak je došao u biblioteku sa zalepljenom knjigom. Zaokupljen svojim brigama, nije ni primetio da su svi ispred njega otišli. "Molim, gospodine profesor", promrmljao je, i sporo i nespretno razvijao belu hartiju. Profesor, utučen i mrzovoljan, nije ga ni pogledao. Uzeo je knjigu, udario dlanom leve ruke, pogledao broj na poleđini, zatim crvenom pisaljkom precrtao dečakovo ime u spisku, a knjigu položio na ostale koje je pre toga primio... Za sve vreme svog mučenja dečak je predviđao sva moguća rešenja do sitnica, samo ne ovo i ovakvo. Raduje se, ali se vuče ulicama kao isprebijan, kao posle bolesti... Idući tako sporo i zbunjeno, dođe kući, uđe u sobu i prvi put posle toliko vremena otvori slobodno i ne obazirući se ni na koga - kovčeg"...
Deca
Tema: Opasna dečja igra. Narator pamti kako je u njemu nadvladalo sažaljenje pred licem povređenog i progonjenog dečaaka, te nije imao snage da ga udari. Seća se da je još u detinjstvu, protiv svoje volje bio primoran da se opredeljuje između goniča i progonjenih.
Ideja (poruka): Pojedinac ne sme slepo da ide za drugima, ako njihovo ponašanje nije u skladu sa ljudskim vrlinama (kao što su velikodušnost, dobrota, pravda, zaštita nejakog).
Fabula:
U ovoj pripovetki glavni lik je "prosedi inženjer", koji u prvom licu priča sećanja iz detinjstva, ističući da ni tada u duši njegovoj nije bilo mesta za one koji gone i zlostavljaju slabije i nemoćne. Vreme radnje je ''pretprolećno vreme'', doba koje je nekako prazno, suvo, sa slabim martovskim suncem. Deca ne vole te dane, jer nema ni sankanja ni kupanja, pa sedeći na tarabama izmišljaju nove, često čudne i svirepe igre. Dečje vođe bili su Mile i Palika. "Mile je bio pekarev sin, bled, oštar, sa licem suviše izrađenim za njegove godine. Palika je bio bucmast i rumen, Mađar po ocu, pa iako je bio rođen u toj istoj ulici u kojoj i mi ostali, imao je neki otegnut i težak izgovor, kao da su mu usta puna testa. Njih dvojica su vodili žestoke borbe sa vođom dečaka iz susedne mahale. To je bio neki naš vršnjak, Stjepo Ćoro, koji je već stigao da izgubi jedno oko. Mi ostali bili smo vojska". U tim sukobljavanjima, dolazile su do izražaja i ispoljavale su se sledeće dečje osobine: odanost, hrabrost, kolebljivost, neverstvo, izdaja. Bilo je suza, krvi i zakletvi. Status pojedinaca u grupi u celom naselju, zavisio je od toga kako bi se pokazao u borbi. Na Veliki četvrtak, jevrejski praznik, Mile i Palika pozivaju dečaka (ovde u ulozi pripovedača) da sa njima krene da tuče jevrejsku decu. Dečak se osećao počastvovanim, jer je prvi put pozvan u takav okršaj. Mile je imao posebno oružje, cev od gume koju je napunio olovom. Palika je imao lovački štap, a dečak-pripovedač je dobio letvu sa ekserom na dnu. Otišli su u jevrejsku ulicu, primakli se četvorici jevrejskih dečaka i napali ih. Nastalo je bežanje i jurnjava za njima. Na našeg junaka poseban utisak ostavio je Milov nagli preobražaj. "Potpuno odvojeno od njega video sam i čuo njegov udarac i njegov uzvik. Osetio sam ih kao stvari za sebe, kao prve pojave meni nepoznatog, velikog, uzbudljivog, strašnog sveta u kome se nosi koža na pazar, u kome se daju i primaju udarci, mrzi i likuje, pada i pobeđuje". Jedan od jevrejskih dečaka se izdvaja i sklanja u neke ruševine. Opkoljavaju ga. Dečak (narator) je zadužen da čuva glavni izlaz i da savlada begunca, ako udari na njega. Pošto se otrgao od Palike begunac se odjednom nađe oči u oči pred pripovedačem. "Za jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi, sa zabačenom glavom kao kod samrtnika. U tom trenutku prvi put ugledah njegovo lice. Usta mu napola otvorena, usne bele, oči bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza više. i odavno izbezumljene. Tu je trebalo udariti". Dečak nije mogao udariti jevrejskog dečaka, on nije pristao da bude ubica. Dozvolio je beguncu da ga odgurne i da pobegne. Dečak je navukao prezir svojih vođa, ali je sačuvao dušu, ljudsko i hrišćansko u sebi. U ovoj pripoveci pisac gradacijski prikazuje rast bola i sve muke kroz koje prolazi dečak slabić.
Kula
Tema: Kako je dečak Lazar pobedio strah od nepoznatog
Ideja (poruka): Kroz strah i patnju, deca jačaju i uspevaju da se sama izbore sa svojim nevoljama i mukama. Ona tako odrastaju, a sve ono što im se na tom putu desilo, predstavlja sećanje na detinjstvo.
Fabula
Dečak Lazar, zajedno sa svojim drugovima igrajući se u kuli, stiče važna životna iskustva; pobeđuje strah od nepoznatog i divi se devojčici koja, za razliku od njega, ne poznaje strah. Za Lazara kula je bila prilika da izbegne dosadu i pohrli u susret neobičnim doživljajima i lepoti koju igra daruje. Često je zbog tih igara u kuli bio grđen od majke, a ponekad je od oca dobijao batine. Kula je ustvari bila stara, napuštena turska barutana, koja se nalazila na kraju varoši. Bila je sva u ruševinama, zarasla spolja i iznutra u šiprag i korov. Ta okrugla građevina bila je opasna dvostrukim kamenim zidom. U toj sumračnoj kuli dečaci su se najčešće igrali rata; podeljeni na Srbe i Turke, a naoružani drvenim mačevima i štitovima i šlemovima od lima i kartona. U tim bojevima dečaci su napadali i branili se vikom, opkoljavanjem i ubijanjem koje nije bolelo. Stvarni sudari i udarci bili su izuzetak i retkost. Međutim, baš po jednom izuzetku Lazar je pamtio svoje ratovanje u kuli. U jednoj takvoj igri dečak Lazar zadobio je prave udarce. Naime, neko ga je teško i dušmanski udario više puta. Takvi udarci nisu bili svojstveni njihovim bojevima u kojima se udaralo blago i simbolično. Tu bitku doživeo je kao pravi rat, sa vlastitim ranama i bolovima. Spasli su ga drugovi, koji su oterali neprijateljskog vojnika i izvukli ga na zid. Dugo je sedeći kraj potoka, koji je proticao pored kule, hladio natekle prste. Lako je u društvu biti u mračnoj kuli, ali sam? Jednog dana, kad nikog nije bilo kraj kule, Lazar je rešio da je sam obiđe. U početku, dok je bilo svetlosti, išao je mirno, ali kad je ušao u mračne hodnike, hrabrost ga je izdala.I nehotice je potrčao i trčao je ophrvan strahom i kajanjem što se odlučio na ovaj suludi korak. Sve to nije trajalo više od dva-tri minuta, ali je izgledalo kao nepodnošljiva večnost. Teško dišući i podrhtavajući, pitao se šta je to s njim bilo. Odlučio je da ovo više nikad ne ponovi, i da o tome nikom nipošto ne priča. Lazar je upamtio još jedan prizor: kad su, igrajući se u kuli, sreli osmogodišnju devojčicu Smiljku. U vlažnom sumraku među zidovima pojavila se kao stvorenje sa drugog sveta. Nepomična, ona ih je pogledom velikih plavih očiju posmatrala bez straha. Čvrsto je stajala na bosim, izgrebanim i preplanulim nogama koje su bile punačke i teške kao u mladog šteneta. Promrmljala je nekoliko reči iz kojih se moglo razumeti da traži izgubljenu kozu. Iako u priči direktno nije rečeno, iz konteksta može se zaključiti da se Lazar divio devojčici koja je bez straha šetala po kuli. Verovatno je razmišljao o tome zašto se on plašio, a devojčica ne.
I nehotice je potrčao i trčao je ophrvan strahom i kajanjem što se odlučio na ovaj suludi korak. Sve to nije trajalo više od dva-tri minuta, ali je izgledalo kao nepodnošljiva večnost. Teško dišući i podrhtavajući, pitao se šta je to s njim bilo. Odlučio je da ovo više nikad ne ponovi, i da o tome nikom nipošto ne priča. Lazar je upamtio još jedan prizor: kad su, igrajući se u kuli, sreli osmogodišnju devojčicu Smiljku. U vlažnom sumraku među zidovima pojavila se kao stvorenje sa drugog sveta. Nepomična, ona ih je pogledom velikih plavih očiju posmatrala bez straha. Čvrsto je stajala na bosim, izgrebanim i preplanulim nogama koje su bile punačke i teške kao u mladog šteneta. Promrmljala je nekoliko reči iz kojih se moglo razumeti da traži izgubljenu kozu. Iako u priči direktno nije rečeno, iz konteksta može se zaključiti da se Lazar divio devojčici koja je bez straha šetala po kuli. Verovatno je razmišljao o tome zašto se on plašio, a devojčica ne.
Knjiga
Kritički prikaz
Ova pripovetka ostavila je snažan utisak na mene, jer sam u glavnom junaku (dečaku) prepoznao sebe. To je priča o neopravdanom strahu, koji je posledica tradicionalnog, bogu hvala, danas prevaziđenog načina vaspitanja. "Reč je o detinjskom strahu, onom teško objašnjivom strahu nevinih ljudskih bića pred pojavama ovog sveta... Reč je o onim sitnim, a sudbonosnim događajima koji često lome duše tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a preko kojih su naši stariji, zauzeti svojom brigom, tako olako prelazili ili ih uopšte nisu primećivali". Dečak se sa letnjeg raspusta vraća u bosansko okružno mesto u treći razred (danas VII osnovne škole) gimnazije hladnog austrijskog tipa. Vraća se teška srca, posle dugih dana slobode. "Mršav je i preplanuo, a kosa mu sasušena i izbledela od sunca... Svoju đačku sobu deli sa jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, tvrde i brižne žene, koja i sama ima dva sina u gimnaziji". Široke ulice i visoke zgrade, bogati dućani, a on sa malo bakarnog novca u džepu, oseća se sićušnim i neuglednim. Pred gimnazijskom zgradom prodavci voća i poslastica, a oko njih guraju se deca i kupuju. Naš junak bi želeo da im priđe, ali su mu džepovi plitki za taj luksuz, i on ih samo s tugom posmatra. U prostranom hodniku gimnazije hladno i pusto, jedina svetla tačka je crna tabla na kojoj piše ko ima pismo kod služitelja. Iako njemu nema ko da piše, na trenutak mu se učini da vidi svoje ime. Kad priđe bliže, slova se razigraju, a njegovog imena nema. Iluzija nestaje. Druga tabla ima spisak učenika koji su siromašni, ili nemaju roditelje, pa imaju pravo na besplatne udžbenike. To je za dečaka neprijatan trenutak koji on poznaje od lane i preklane. Na tim školskim knjigama ima mnogo zabeleški, pa i ona čija je knjiga bila sa imenom i prezimenom. Treći razred gimnazije donosi bar jednu prijatnu stvar: pravo da iz školske biblioteke uzme knjigu iz lepe i naučne biblioteke. Prvog utorka posle podne on je među prvim stajao pred zaključanim vratima biblioteke"... Kad se profesor pojavio, đaci iz viših razreda prvi su došli na red. Dečaka je bunio profesorov podrugljiv način o tako velikim i svečanim stvarima kao što su knjige. Iz razmišljanja o tome šta sve ima u tim knjigama, prenuo ga je profesorov glas: Jesi li ti došao da spavaš ovde ili da uzmeš knjigu? "Grubo probuđen, uhvaćen u maštanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i uplašen. Naročito se bojao da mu profesor ne nadene neki podrugljiv nadimak, jer je imao običaj da to čini". Dečak isprepadan jedva prozbori da bi hteo knjigu o putovanjima. Profesor, prvo zajedljivo kaže da naš junak ne zna šta želi, i da mu knjigu sa naslovom: Ekspedicija u polarne krajeve. Pomalo razočaran hladnim odnosom bibliotekara, razgledao je slike hladnih predela i koračajući niz stepenište, stade na jedan izlizan stepenik, pade, ali dočeka se na ruke, no ispusti knjigu. Kad ju je pogledao, video je da se iskoričila. Od tog trenutka za ovog dečaka nastaje pravi pakao u duši. Brzo je pokupio delove knjige, osvrnuvši se da ga neko ne vidi. "Kad je došao kući, ostavio je odmah zlosrećnu knjigu kao neprijatan teret na dno svoga đačkog kovčega". O rasturenoj knjizi razmišljao je kao da je ubio čoveka. Nije ga umirila činjenica da je već bila nevešto lepljena. Na svoj zločin samo bi u trenucima igre sa drugim dečacima zaboravio. Na časovima nije bio pažljiv jer je stalno razmišljao šta da radi sa knjigom, pa je počeo dobijati loše ocene čak i iz omiljenih predmeta na zaprepašćenje profesora. Pomišljao je da ode u knjigoveznicu, ali za to je trebalo puno novca koji on nije imao. Prolazile su nedelje i meseci, a doživljaj sa knjigom u dečakovoj duši dobijao je nestvarni avetinjski izgled mučne tajne. Pokušao je i molitvom da se reši neprijatnosti, ali nije pomagalo. "Da umrem, mislio je tada dečak u krevetu, stegnutih vilica, da umrem odmah! Umreti, značilo bi ne morati poveravati se nekom, ne čekati čuda koja neće da dođu"... Zatim je mislio kako bi bilo dobro da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom pozajmljenih knjiga. Međutim, dani su se nizali, a najcrnji bio je utorak jer su se tog dana menjale knjige. Pitali su ga zašto više ne dolazi u biblioteku, i napomenuli da toliko dugo ne može da drži knjigu. I došao je taj utorak, poslednji u semestru kad sve pozajmljene knjige moraju biti vraćene, jer ko ne vrati knjige, ne može dobiti svedočanstvo. I da skratimo priču. Dečak je došao u biblioteku sa zalepljenom knjigom. Zaokupljen svojim brigama, nije ni primetio da su svi ispred njega otišli. "Molim, gospodine profesor", promrmljao je, i sporo i nespretno razvijao belu hartiju. Profesor, utučen i mrzovoljan, nije ga ni pogledao. Uzeo je knjigu, udario dlanom leve ruke, pogledao broj na poleđini, zatim crvenom pisaljkom precrtao dečakovo ime u spisku, a knjigu položio na ostale koje je pre toga primio... Za sve vreme svog mučenja dečak je predviđao sva moguća rešenja do sitnica, samo ne ovo i ovakvo. Raduje se, ali se vuče ulicama kao isprebijan, kao posle bolesti... Idući tako sporo i zbunjeno, dođe kući, uđe u sobu i prvi put posle toliko vremena otvori slobodno i ne obazirući se ni na koga - kovčeg"...