Branislav Nušic
Branislav Nušic se rodio 8. oktobra 1864. godine u Beogradu, kao Alkibijad
Nuša, u cincarskoj trgovackoj porodici, od oca Dorda i majke Ljubice. Njegov
otac je bio ugledni trgovac žitom, koji je ubrzo izgubio svoje bogatstvo, pa se
porodica preselila u Smederevo. Tu je Nušic proveo detinjstvo i pohadao
osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije. Posle se seli u Beogradi, gde
maturira. Kasnije zakonski menja ime u Branislav Nušic i 1884. godine diplomira
prava. Tokom studija godinu dana je proveo u Gracu.
Sa devetnaest godina, 1883. napisao je svoju prvu komediju “Narodni poslanik”
koja nailazi na pohvale i podršku najuglednijih književnika. Ipak komedija se nije
dopala Aleksandru Obrenovicu, koji je ocenio da predstavljala „ruganje borcima
za parlamentarizam“, pa tako dugo i nije došla na rapertoar.
1885. godine Nušic se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i kao clan
redovne jedinice ucestvovao u Srpsko-bugarskom ratu. Revoltiran što u
pogrebnoj povorci Mihaila Katanica, nije bio ni jedan državni zvanicnik, napisao
je satiricnu pesmu Dva raba u tadašnjem opozicionom glasilu Dnevni list i zbog
toga osuden na dve godine robije. U zatvoru piše komediju Protekcija.
Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju ce obavljati desetak
godina. Kasnije je kao zvanicnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen za
pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. godine. Na jugu Srbije i u
Makedoniji proveo je celu deceniju. Njegova poslednja služba u tom periodu bilo
je mesto vicekonzula u Prištini.
Godine 1900. postavljen je za sekretara Ministarstva prosvete i ubrzo posle toga
postao dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. postavljen je za
upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, ali je godinu dana kasnije
napustio ovu funkciju i vrato se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Tada je
poceo da piše pod pseudonimom „Ben Akiba“.
U Makedoniju odlazi ponovo 1912. godine. Najpre je u Bitolju, pa potom u
Skoplju, gde je 1913. osnovao pozorište.
Tokom Prvog svetskog rata Nušic se sa srpskom vojskom povlacio preko
Albanije, a potom se oporavljao u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj. U ovom ratu ga
je sustigla najveca porodicna tragedija. Sin jedinac, Ban, najpre je teško ranjen, a
kada se oporavio i vratio u rov, poginuo je. Nušic nikad nije prežalio sina, a svoja
osecanja iskazao je u proznom delu "Devetsto petnaesta – tragedija jednog
naroda".
Posle rata je postavljen za prvog upravnika Umetnickog odseka ministarstva za
prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. Posle toga je postao upravnik
Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd.
10. februara 1933. izabran je za redovnog clana Srpske kraljevske akademije.
Preminuo je 19. januara 1938. godene. Tog dana fasada zgrade beogradskog
Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.
Branislav Nušic se rodio 8. oktobra 1864. godine u Beogradu, kao Alkibijad
Nuša, u cincarskoj trgovackoj porodici, od oca Dorda i majke Ljubice. Njegov
otac je bio ugledni trgovac žitom, koji je ubrzo izgubio svoje bogatstvo, pa se
porodica preselila u Smederevo. Tu je Nušic proveo detinjstvo i pohadao
osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije. Posle se seli u Beogradi, gde
maturira. Kasnije zakonski menja ime u Branislav Nušic i 1884. godine diplomira
prava. Tokom studija godinu dana je proveo u Gracu.
Sa devetnaest godina, 1883. napisao je svoju prvu komediju “Narodni poslanik”
koja nailazi na pohvale i podršku najuglednijih književnika. Ipak komedija se nije
dopala Aleksandru Obrenovicu, koji je ocenio da predstavljala „ruganje borcima
za parlamentarizam“, pa tako dugo i nije došla na rapertoar.
1885. godine Nušic se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i kao clan
redovne jedinice ucestvovao u Srpsko-bugarskom ratu. Revoltiran što u
pogrebnoj povorci Mihaila Katanica, nije bio ni jedan državni zvanicnik, napisao
je satiricnu pesmu Dva raba u tadašnjem opozicionom glasilu Dnevni list i zbog
toga osuden na dve godine robije. U zatvoru piše komediju Protekcija.
Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju ce obavljati desetak
godina. Kasnije je kao zvanicnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen za
pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. godine. Na jugu Srbije i u
Makedoniji proveo je celu deceniju. Njegova poslednja služba u tom periodu bilo
je mesto vicekonzula u Prištini.
Godine 1900. postavljen je za sekretara Ministarstva prosvete i ubrzo posle toga
postao dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. postavljen je za
upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, ali je godinu dana kasnije
napustio ovu funkciju i vrato se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Tada je
poceo da piše pod pseudonimom „Ben Akiba“.
U Makedoniju odlazi ponovo 1912. godine. Najpre je u Bitolju, pa potom u
Skoplju, gde je 1913. osnovao pozorište.
Tokom Prvog svetskog rata Nušic se sa srpskom vojskom povlacio preko
Albanije, a potom se oporavljao u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj. U ovom ratu ga
je sustigla najveca porodicna tragedija. Sin jedinac, Ban, najpre je teško ranjen, a
kada se oporavio i vratio u rov, poginuo je. Nušic nikad nije prežalio sina, a svoja
osecanja iskazao je u proznom delu "Devetsto petnaesta – tragedija jednog
naroda".
Posle rata je postavljen za prvog upravnika Umetnickog odseka ministarstva za
prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. Posle toga je postao upravnik
Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd.
10. februara 1933. izabran je za redovnog clana Srpske kraljevske akademije.
Preminuo je 19. januara 1938. godene. Tog dana fasada zgrade beogradskog
Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.