Branko Radičević (Slavonski Brod, 28. mart 1824 — Beč, 1. jul 1853) je bio srpski romantičarski pesnik. Radičević je uz Đuru Daničića bio najodaniji sledbenik Vukove reforme pravopisa srpskog jezika i uvođenja narodnog jezika u književnost. Napisao je svega pedeset četiri lirske i sedam epskih pesama, dva odlomka epskih pesama, dvadeset osam pisama i jedan odgovor na kritiku. Branko Radičević je pored Jovana Jovanovića Zmaja i Laze Kostića bio najznačajniji pesnik srpskog romantizma.
Djački rastanak
Tema: Brankov rastanak sa Karlovcima.
Opraštajući se sa svojim mestom, Branko oseća: tugu, setu, nostalgiju, na neki način i radost. Prilikom prisećanja na sve nezaboravne trenutke koje je proveo baš tu, u Karlovcima, jer zna da, iako ide iz njih, sećanja na Karlovce mu niko ne može oduzeti, a ova pesma nam samo pokazuje njegovu vezanost za isto.
Oj Karlovci…
Branko je kao dete došao u Karlovce, sa igrom kao jedinom zanimacijom i već u prvom mahu naglašava koliko su mu prirasli za srce.
Govori o svom detinjstvu, u kojem je sve bilo lako i jednostavno, kada je mogao sve bukvalno da uradi; i kako se kao takav navikao na Karlovce.
Govori da je i sada veseo, ali ne kao nekad, baš tu u Karlovcima; teško mu je da ostavi iza sebe sve prelepe stvari koje su mu se tu dogodile i da ode; ali svestan je da tako mora da bude i kreće u svet.
Izražena je njegova velika ljubav prema Karlovcima; što je upravo i tema pesme. Govori kako je lepo živeti baš tu, ali ga svet vuče, i da mora ići.
Izražava želju, za koju zna da se neće ispuniti, da je potpuno pusta i nemoguća; želi da zagrli i poljubi svoje Karlovce i tako im pokaže koliko ih stvarno voli.
On želi da preko pesme pokaže ljubav prema svemu sto ga veže u Karlovcima.
Opet se seća radosti i divnih trenutaka provedenih tamo.
Naglašava da se u Karlovcima poštuju srpski običaji: slave, praznici, naši preci, carevi… Poštuju se junaci koji su svoj život nesebično dali, ne žaleći nizačim; dajući za svoj život za svoju domovinu, za budućnost svojih naslednika, svih nas…
Motiv borbe, tj. rata – je prisutan – pominje pale srpske borce, njihove pale glave… Upoređuje nebo pred zalaskom, crvene boje, sa krvlju prolivenim Kosovom, nakon boja…- KOMPARACIJA govori kako je tada veliki broj Srba poginuo, baš tu na Kosovu.
Potom pominje Dunav , u vokativu , bukvalno mu se obraća, seća se svojih dečačkih dana kada je plovio Dunavom – APOSTROFA; kako im se desilo da usled oluje padnu u vodu, ali tako za nas dođu do kopna; IMPERATIV
Pominje situaciju i ujedno se zahvaljuje (opet u VOKATIVU) samom Dunavu što ga nije potopio, pored silnih prilika koje je imao, on ga je izbavio: “kad se voda nadamnome sklopi, oj Dunave ti me ne utopi!”.
Zahvaljuje mu se ali isto tako sa mukom se od njega oprašta, iako mu se i tada, kada se to desilo već zahvalio. Često upotrbljava deminutive i hipokoristike (emotivno obojene umanjenog značenja); kao npr. “oh, željice ala si mi pusta!” kada želi da poljubi i zagrli Karlovac.
“oj sunašce, žica mog ubavo
sa drjgima u lađicu seo…”
Hipokoristika – seća se tih detalja sa radošću, i zatim ih stavlja u deminutive.
Iz ove Brankove biografije, možemo da zaključimo da je kao dete bio avanturističkog duha, da je kao mali voleo igru, nestašluke (npr. kad govori o čamcu i oluji koja je zahvatila njega i njegovo društvo); Zbogom vinogradi! – U celoj pesmi je pisutna APOSTROFA, prvo na samom početku, kada se obraća direktno Karlovcima, potom suncu; zatim Dunavu, “Oj Dunav, ti reko silna”; drugi primer; kao i vinogradima!
U drugom delu pesme oprašta se sa vinogradima, opet kao sto je malo pre bio slučaj sa Dunavom i Karlovcima uopšte obraća se i vinogradima u vokativu i oni vokativi gde god se jave, igraju važnu ulogu u pesmi, jer nam pokazuju njegovu vezanost za sve stvari kojima se tako obraća.
Govori o berbama, koje više neće doživeti, barem ne tu, u Karlovcima, i tom prilikom koristi PERSONIFIKACIJU (tj. preuveličava grožđe; govori kako je ono najlepše na svetu i da ko njega nije video u stvari ništa nije ni video) i da ko to vidi, može odmah, bukvalno da umre.
Nakon ovoga opisuje život u Karlovcima, kao i berbu! U ranu zoru, svi su već poustajali; i razdragano idu ka vinogradima.
Takođe ovde upotrebljava GRADACIJU, tj. niže radnje;
“Svirac svira, puske…” opisuje vredan rad mladića i devojaka, uopšte radnika koji konstantno beru i nose ubrano grožđe.
I pored silnog i napornog rada, naglašava da momci podvikuju, klikću, a devojke poje, tj. pevaju i pesma se čuje svuda.
Takođe jedno drugog podržavaju, bodre; i čim malo sunce zađe, tj. tek što mrak počinje da pada, oni su i pored napornog i teškog rada orni i spremni za igru i ponovnu pesmu – opet se javlja motiv muzike, narodne igre – kola, veselja…
Svirač neprestano svira i svi uživaju u tome; a muzika i veselje poziva sve na igru, kako momke (kada kaže “ko bi jako momak bio, pa se ne bi pomamio” znači da nema momka koji ne zaigra pored divnih devojaka, njihovih očiju i nogu).
Momci nisu imuni na devojke; ne mogu da odole devojkama; onako bosim, bez čarapa i papuča, kako Branko kaže; vitkog stasa, takođe;
On naglašava ponos na svoju domovinu, tj. srpstvo, pominjući kako je kolo njihova dika! tj. ponos…
Govori takođe kako ta okupljanja traju do samog jutra, do cika zore; i da niko od njih ne posustaje; da u kasnim satima svirač svira, momci podvikuju devojke pevaju ; kada se devojka obraća momku “kolovođo, zlato moje!” gde nam pokazuje tu bliskost tj prisnost između momaka i devojaka – nakon kraja te večeri, tj zore, oči to rade iznova…”Udri opet ka i juče!”
Na samom kraju pesme on se oprašta sa: pesmama, kolom, momcima, devojkama, grožđem, vinogradima; uopšte sa svim što ga je vezalo za Karlovce!
Ovde je pisutna ANAFORA, jer u poslednja 4 stiha, na samom početku ponavlja – ZBOGOM.
Takođe prisutan PREZENT, koji dočarava sam događaj konkretno igre; kada momci podvikuju, kada se obraćaju jedni drugima, kada se devojke njima obraćaju, …
ASINDET – stil (x) bez veznika, nizanje izraza, pri čemu su veznici izostavljeni – ovim se dobija dinamičnost – figura kod koje se u nabrajanju izostavljaju veznici; da bi dinamika radnje ili osećanja bila življa, brža, napregnutija – npr. Đacki rastanak.
POLISINDET – prepreka upotreba veznika; – suprotno od ASINDETA kada se u nabrajanju upotrebljavaju veznici, da bi se pažnja čitaoca zadržala na svakom pojmu ponaosob; i da bi se tako svaki od njih istakao; – postiže se istaknutost! (najčešće veznik I!)
“Oj Dunavo, o ti reko silna, vinogradi, zbogom umiljati…” - inverzija – premetanje reči ili rečenica; tj. promena uobičajenog reda reči ili rečenica – da bi se istakla ona reč ili rečenica koju pisac želi da podvuče; česta je u lirskoj poeziji; zato što je izraz uzbuđenog duhovnog stanja i stanje emocijalnosti.
Tema: Brankov rastanak sa Karlovcima.
Opraštajući se sa svojim mestom, Branko oseća: tugu, setu, nostalgiju, na neki način i radost. Prilikom prisećanja na sve nezaboravne trenutke koje je proveo baš tu, u Karlovcima, jer zna da, iako ide iz njih, sećanja na Karlovce mu niko ne može oduzeti, a ova pesma nam samo pokazuje njegovu vezanost za isto.
Oj Karlovci…
Branko je kao dete došao u Karlovce, sa igrom kao jedinom zanimacijom i već u prvom mahu naglašava koliko su mu prirasli za srce.
Govori o svom detinjstvu, u kojem je sve bilo lako i jednostavno, kada je mogao sve bukvalno da uradi; i kako se kao takav navikao na Karlovce.
Govori da je i sada veseo, ali ne kao nekad, baš tu u Karlovcima; teško mu je da ostavi iza sebe sve prelepe stvari koje su mu se tu dogodile i da ode; ali svestan je da tako mora da bude i kreće u svet.
Izražena je njegova velika ljubav prema Karlovcima; što je upravo i tema pesme. Govori kako je lepo živeti baš tu, ali ga svet vuče, i da mora ići.
Izražava želju, za koju zna da se neće ispuniti, da je potpuno pusta i nemoguća; želi da zagrli i poljubi svoje Karlovce i tako im pokaže koliko ih stvarno voli.
On želi da preko pesme pokaže ljubav prema svemu sto ga veže u Karlovcima.
Opet se seća radosti i divnih trenutaka provedenih tamo.
Naglašava da se u Karlovcima poštuju srpski običaji: slave, praznici, naši preci, carevi… Poštuju se junaci koji su svoj život nesebično dali, ne žaleći nizačim; dajući za svoj život za svoju domovinu, za budućnost svojih naslednika, svih nas…
Motiv borbe, tj. rata – je prisutan – pominje pale srpske borce, njihove pale glave… Upoređuje nebo pred zalaskom, crvene boje, sa krvlju prolivenim Kosovom, nakon boja…- KOMPARACIJA govori kako je tada veliki broj Srba poginuo, baš tu na Kosovu.
Potom pominje Dunav , u vokativu , bukvalno mu se obraća, seća se svojih dečačkih dana kada je plovio Dunavom – APOSTROFA; kako im se desilo da usled oluje padnu u vodu, ali tako za nas dođu do kopna; IMPERATIV
Pominje situaciju i ujedno se zahvaljuje (opet u VOKATIVU) samom Dunavu što ga nije potopio, pored silnih prilika koje je imao, on ga je izbavio: “kad se voda nadamnome sklopi, oj Dunave ti me ne utopi!”.
Zahvaljuje mu se ali isto tako sa mukom se od njega oprašta, iako mu se i tada, kada se to desilo već zahvalio. Često upotrbljava deminutive i hipokoristike (emotivno obojene umanjenog značenja); kao npr. “oh, željice ala si mi pusta!” kada želi da poljubi i zagrli Karlovac.
“oj sunašce, žica mog ubavo
sa drjgima u lađicu seo…”
Hipokoristika – seća se tih detalja sa radošću, i zatim ih stavlja u deminutive.
Iz ove Brankove biografije, možemo da zaključimo da je kao dete bio avanturističkog duha, da je kao mali voleo igru, nestašluke (npr. kad govori o čamcu i oluji koja je zahvatila njega i njegovo društvo); Zbogom vinogradi! – U celoj pesmi je pisutna APOSTROFA, prvo na samom početku, kada se obraća direktno Karlovcima, potom suncu; zatim Dunavu, “Oj Dunav, ti reko silna”; drugi primer; kao i vinogradima!
U drugom delu pesme oprašta se sa vinogradima, opet kao sto je malo pre bio slučaj sa Dunavom i Karlovcima uopšte obraća se i vinogradima u vokativu i oni vokativi gde god se jave, igraju važnu ulogu u pesmi, jer nam pokazuju njegovu vezanost za sve stvari kojima se tako obraća.
Govori o berbama, koje više neće doživeti, barem ne tu, u Karlovcima, i tom prilikom koristi PERSONIFIKACIJU (tj. preuveličava grožđe; govori kako je ono najlepše na svetu i da ko njega nije video u stvari ništa nije ni video) i da ko to vidi, može odmah, bukvalno da umre.
Nakon ovoga opisuje život u Karlovcima, kao i berbu! U ranu zoru, svi su već poustajali; i razdragano idu ka vinogradima.
Takođe ovde upotrebljava GRADACIJU, tj. niže radnje;
“Svirac svira, puske…” opisuje vredan rad mladića i devojaka, uopšte radnika koji konstantno beru i nose ubrano grožđe.
I pored silnog i napornog rada, naglašava da momci podvikuju, klikću, a devojke poje, tj. pevaju i pesma se čuje svuda.
Takođe jedno drugog podržavaju, bodre; i čim malo sunce zađe, tj. tek što mrak počinje da pada, oni su i pored napornog i teškog rada orni i spremni za igru i ponovnu pesmu – opet se javlja motiv muzike, narodne igre – kola, veselja…
Svirač neprestano svira i svi uživaju u tome; a muzika i veselje poziva sve na igru, kako momke (kada kaže “ko bi jako momak bio, pa se ne bi pomamio” znači da nema momka koji ne zaigra pored divnih devojaka, njihovih očiju i nogu).
Momci nisu imuni na devojke; ne mogu da odole devojkama; onako bosim, bez čarapa i papuča, kako Branko kaže; vitkog stasa, takođe;
On naglašava ponos na svoju domovinu, tj. srpstvo, pominjući kako je kolo njihova dika! tj. ponos…
Govori takođe kako ta okupljanja traju do samog jutra, do cika zore; i da niko od njih ne posustaje; da u kasnim satima svirač svira, momci podvikuju devojke pevaju ; kada se devojka obraća momku “kolovođo, zlato moje!” gde nam pokazuje tu bliskost tj prisnost između momaka i devojaka – nakon kraja te večeri, tj zore, oči to rade iznova…”Udri opet ka i juče!”
Na samom kraju pesme on se oprašta sa: pesmama, kolom, momcima, devojkama, grožđem, vinogradima; uopšte sa svim što ga je vezalo za Karlovce!
Ovde je pisutna ANAFORA, jer u poslednja 4 stiha, na samom početku ponavlja – ZBOGOM.
Takođe prisutan PREZENT, koji dočarava sam događaj konkretno igre; kada momci podvikuju, kada se obraćaju jedni drugima, kada se devojke njima obraćaju, …
ASINDET – stil (x) bez veznika, nizanje izraza, pri čemu su veznici izostavljeni – ovim se dobija dinamičnost – figura kod koje se u nabrajanju izostavljaju veznici; da bi dinamika radnje ili osećanja bila življa, brža, napregnutija – npr. Đacki rastanak.
POLISINDET – prepreka upotreba veznika; – suprotno od ASINDETA kada se u nabrajanju upotrebljavaju veznici, da bi se pažnja čitaoca zadržala na svakom pojmu ponaosob; i da bi se tako svaki od njih istakao; – postiže se istaknutost! (najčešće veznik I!)
“Oj Dunavo, o ti reko silna, vinogradi, zbogom umiljati…” - inverzija – premetanje reči ili rečenica; tj. promena uobičajenog reda reči ili rečenica – da bi se istakla ona reč ili rečenica koju pisac želi da podvuče; česta je u lirskoj poeziji; zato što je izraz uzbuđenog duhovnog stanja i stanje emocijalnosti.